Osvrt Jadranke Vorih-Basa na Zagorje Trekk 2013

Snježni zagorje trekking – 2. izdanje

Za sve sudionike ovogodišnjeg Zagorje trekkinga u Kumrovcu koji su bili i na prošlogodišnjem Zagorje trekkingu u Krapinskim toplicama bila je to repriza vremenskih uvjeta.

Moglo se tako uspoređivati da li je staza bila klizavija, bjelja, mokrija, tvrđa, mekanija, hladnija, brdovitija, ili više ili manje atraktivna u odnosu na prošlu godinu. Nepobitna je samo jedna činjenica – trekking uronjen u čaroliju zimske idile jedinstven je i neponovljiv samo u Zagorju. Nakon drugog uspješno održanog trekkinga po snijegom prekrivenim stazama, možemo samo priželjkivati da "bijeli saveznik" prati trekkere i ubuduće po zagorskim bregima.

Kako god to na prvi pogled možda i ne izgleda kao prednost, ipak je bolje gaziti po čistom i mekanom snijegu, nego šljapsati po gnjecavom, masnom i ljepljivom blatu koje se kao utezi lijepi za tenisice. Tako bi otprilike izgledao Zagorje trekking da nije pao snijeg, taman onda kada je trebalo.

Kako je to opet izgledalo iz perspektive usputnih lokalnih trekkera, tj. onih koji nemaju previše trekkerskih kilometara u nogama.

Joggeri na trekkingu su jedna vesela i opuštena skupina, najšarolikijeg sastava. Bez prevelikih iskustava, bez neke prevelike fizičke kondicije (naravno da ima izuzetka), ali s puno dobre volje i želje da uživaju u otkrivanju nepoznatih jarkova, trnaca, šikara, graba, trsja, starih hiža, kleti, ali i samoga sebe i svoje uskladištene energije koja se eto nekako može i potrošiti.

Takva jedna skupina je startala u 10:30 u starom selu u Kumrovcu 09.02.2013. Pogled na kartu je svima ulijevao hrabrost: imaš jednu žutu i bijelu crtu, tj. dvije ceste po kojim se treba kretati, 3 kontrolne toče i to je to.

Doduše, između 2. i 3. kontrolne točke i nije postojala nikakva ni bijela ni žuta crta, tek nešto isprekidano i neodređeno, no dobro, to ćemo malo gore-dolje na poprečke.

Startalo se, a kako će drugačije nego trčanjem. Sve misliš: sada će već jedan dio sklipsati na prvoj većoj uzbrdici pa će se tempo normalizirati. Kad tamo, trčalo se nekim umjerenim tempom skroz do prve kontrolne točke. I oni koji mogu trčati i oni koji ne mogu i oni koji samo misle da trče – svi su trčali. Nakon prve kontrolne točke je sve bilo dobro dok se išlo cestom, no u jednom trenutku je trebalo krenuti kroz šumu. E, to je onaj dio karte bez žutih i bijelih crta. Ono gdje u uputama piše da slijediš kompas. Ma koji kompas? Jedini kompas ti je ona grupica tamo negdje ispred tebe. Sustigneš tu grupicu i kada pitaš: "A zna li netko gdje smo?"

"Ma tu smo negdje, samo slijedi tragove, vidiš da je tu ispred nas već prošlo neko trekkersko krdo,…"

I onda uzbrdo po zečjim stazama, onako u koloni po jedan, "kao partizani" reče jedan trekker. Gaziš po mekanom bijelom tepihu, odozgora te posipavaju pahuljice, a ljepotu snježne tišine tek tu i tamo prekida gotovo nečujno klizanje tenisica. Malo zastaneš i prepustiš se uživanju u pogledu, napraviš fotografiju i dok se okreneš odeeee tvoj kompas, već tamo negdje na vrhu brda. Pa malo lijevo, pa desno, pa neka cesta. Kakva sad cesta kad se prema karti ona tu uopće ne bi trebala nalaziti? Naravno, cesta je točno tu gdje treba biti,  a da li smo mi tamo gdje mislimo da trebamo biti? Nitko nema pojma, no jedan starosjedilac nam pomaže i pokazuje prečicu kojom se treba spustiti. Bilo je to spuštanje po neugaženom snijegu, probijanje kroz grmlje, trnje i rijetko raslinje. Dođeš konačno do one "žute" ceste po kojoj je trebalo krenuti lijevo, ali ne, cijela grupa krene desno. Ponovo penjanje u brdo po opet nekoj prečici i konačno ona "bijela" cesta i druga kontrolna točka. Dok popiješ čašu nečega taman ti treba toliko vremena da onaj tvoj dvonožni kompas nestane iz svakog vidokruga.

Za sve one koje ne muči Chondromalacia Patella su taj dio staze mogli protrčati kao od šale, no uz jedno bolno koljeno, dotrčiš do treće kontrolne točke skakutanjem po jednoj nozi uz onaj neizbježni uzvik oduševljena:

"Juuuuuuuuuupi, auuuuuuuu, oleeeeeeee – hej ljudi, tu sam!"

Spomen dom NOB-a Kumrovec i kontrolna točka na središnjem trgu. Veliko, prazno, hladno i beživotno zdanje ukopano u tišinu zagorskih brega nekako se ne uklapa u ovu trekkersku arhitekturu. Zapravo je dobro  da je tako monumentalno, jer se vidi i iz veće daljine pa da baš i hoćeš nemreš ga fulati na putu do cilja.

Posljednje cvikanje prije onog zapisničarskog stola, lagani pogled na onu listu, vidiš da si u nekakvoj zlatnoj sredini pa se s guštom prizemljiš na najbližu stolicu.

Duboko i opuštajuće udahneš i tek tada shvatiš da je sva ljepota i punina doživljaja ostala tamo gore na vrhu brda, tamo u najdubljem snijegu gdje još nitko prije tebe nije zakoračio, tamo u otkrivanju nepostojećih prečica, u onim malim svjetlucavim loptastim snježnim kapljicama na licu, tamo u širokom osmjehu slučajnog domaćina koji se iskreno potrudio pokazati na najbliži put do izgubljene ceste i naravno u svakom mokrom centimetru odjeće kao glavnom dokazu da se dogodio onaj dobro poznati "sauna efekt".

Upravo to! Ovakav snježni zagorski trekking je pročišćavajući i opuštajući s maksimalnom toplinom koja te preplavi kada sve te kilometre ostaviš iza sebe.

Jadranka Vorih-Basa