ZT2017 - Osvrt Jadranke Vorih-Basa
Tako bude godina sedma i Zagorje Trekk u svibnju
Organizacijski vuglec
I vidje Bog da je dobro, vidje svu veličanstvenost dosadašnjih šest zagorskih trekking izdanja pa nam podari jedan opuštajući i revijalni, proljetni i razigrani u najljepšem mjesecu u godini.
Tako bi to nekako bilo u knjizi postanka zagorskog trekkinga gdje je osvanula i sedma godina stvaranja. Već i sama najava o prebacivanju u svibanj je u sebi nosila potencijal koji obećava. Sama činjenica da se utrka organizira u najmirisnijem, najzelenijem, najšarenijem, najnježnijem, najenergetskijem, najsportskijem, najzabočkijem i najvažnijem mjesecu u godini, bila je sasvim dovoljna za svaki start bez previše nedoumica i možebitnih promišljanja.
Da su organizatori bili u niskom startu nekoliko mjeseci prije, moglo se vidjeti iz mnogo detalja na stazi koja nije počinjala samo na onoj papirnatoj crvenoj točki na karti gdje piše start, niti je završavala na onoj točki gdje je pisalo cilj.
Za sve nas koji smo sudjelovali na svim utrkama do sada taj organizacijski start je bio na prvom trekkingu prije 7 godina. Prijave na nekoliko stolova s isprintanim startnim listama, složenih po nekom redu uz dosta ručnog rada. Pa je onda iz godine u godine informatička podrška napredovala da bi to ove godine izgledalo zaista poput sinkronizacijskog plivanja: Umreženi notebookovi posloženi jedan do drugoga – kao po špagi uz puno jednostavniju i bržu registraciju.
Ajde malo na stranu tehniku, ona nam ili olakša ili zakomplicira život (hm, kak kome, odnosno kak je tko s koje strane J). Postoji nešto što je ostalo u sjećanju još od prvog trekkinga: Čekaš u redu, gužva je, dođeš do stola i tamo te dočeka široki osmjeh djevojaka s puno strpljenja i željom da zaista sve prođe u najboljem redu. Sve neprospavane noći i nekoliko desetaka aktivnosti koje su odradile pomažući danima prije toga utopile su se sa svakim tim osmjehom. E, sada ako je bilo preko 900 preuzetih startnih brojeva, tako da vidite da je tu bilo još najmanje jedanput toliko osmjeha. Tako je tehnika uvijek najbolja kada je nevidljiva i odradi sve što treba u pozadini, ali ono što se pamti su prekrasne djevojke ispred i iza svake tehnike za registracijskim stolovima.
S druge strane, samo neko ovlaš prebrojavanje svih dečkiju koji su ove godine nosili prsluke i majice s natpisom Zagorje Adventure team je dovoljno da zaključimo kako se radi o jednoj jakoj „muškoj“ potpori cijelom poduhvatu. Ako se i tu vratimo malo unatrag na prve godine zagorskog trekkinga, onda se brzo uoči kako je od grupice nekoliko entuzijasta i sportaša koji su i pokrenuli cijelu ideju i njenu realizaciju danas stasala cijela vojska volontera. Kao i tehnika, nenametljivi, ali odrađuju posao u pozadini i gdje god da se okreneš, jednostavno su tu.
Trebalo je staze proći nekoliko puta, pa snimiti sve potencijalne kontrolne točke, a tek posao oko nominacije klijeti kod kojih će biti okrepne stanice i kontrolne točke. Tek je taj proces komisija za klijeti trebala proći više puta i vjerujte da im nije bilo lako.
Kako je ove godine u utrku uvrštena i trail kategorija, trebalo je označiti stazu pa su se nanosili letvica, kolaca, traka. Kuhari i roštilj majstori na okrepnim stanicama su pak posebna kategorija. Tu se nema kaj previše za reči. To se tam dojde, gleda, proba, pa se opet dojde, pa gleda pa se opet proba, pa se,….
Premalo bi tu sada bilo prostora da se pobrojaju svi ostali organizacijski detalji koji su narasli. Ono što se lagano primjećuje je zapravo jedna vrsta prepoznatljivosti. Dok je to još prije 5 godina bila pomalo izolirana sportska utrka, zagorje trekk unatrag 3 godine sve više poprima obrise sportskog, kulturnog, zabavnog i obiteljskog događaja. Dok se još prije 5 godina trebalo dobro objašnjavati djeci što je to trekking, sada sve više imamo situaciju da djeca znaju objasniti što je to i da sami u tome sudjeluju, a to ja najveći napredak koji bilo koja vrsta organizacije može postići.
Od starta do cilja na trail light stazi
Pa gdje će biti start, ako ne u najpoznatijem mjestu u Hrvatskoj – u Špičkovini. Tek će sada postati poznato, jer
„kuda trekkerska tenisica gazi,
tuda i sportska slava plazi.“
Za nas koji nismo baš previše kondicijski istrenirani trkači, svako skraćivanje staze je uvijek dobrodošlo. Tako je ova trail light kategorija od 8 km bilo pravo osvježenje. Osobito iz razloga što se sve više djece pojavljuje na utrci. Kad smo već kod toga teško je reći koji se trkači ubrajaju u ovu kategoriju. Oni do 14 godina koji stazu prošeću k'o od šale ili oni preko 40 koji doklipsaju pokušavajući (samo pokušavajući) dostići svoju malodobnu djecu kojoj bi trebali biti pratnja.
Naravno da je super i to što ti za trail ne treba neka komplicirana oprema i tečaj snalaženja s kompasom, te bezuspješni pokušaj lociranja na karti. Jednostavno se pojaviš na cilju, prestaneš disati kad muž opali iz kubure i kreneš. Zaista opuštajuće uz označenu stazu.
Da se mogla birati bolja staza za ovogodišnju light kategoriju, teško da bi bilo kandidata. Minimalno po asfaltu i sve ostalo kroz polje, malo kroz šumu, pa kroz trnace, pored trsja, okolo klijeti, kroz polje, uz kanal, pored potoka - tak je to izgledalo ove godine.
Baš dobro da je dan prije pala kiša pa se dobar dio kroz polje hodalo po mekanom tijestu od zemlje pomiješane s vodom (čitaj: po blatu). Dakle, podloga za trčanje je bila i više nego amortizer za zglobove. Ok, tu i tamo posklizavanje. Zamisli da dođeš do cilja bez vidljivih ostataka blata od glave do pete. To je kao da i nisi prošao stazu.
Ako se zanemari nekoliko lakših uspona, ostatak staze je bila dobra šetnica. Kako je bilo dosta ravnih dijelova to te povuče da potrčiš malo jače i kad ti već full ponestane energije i taman da ćeš malo zastati, a kad ono usred šume i ničega ukaže se baš kao da je u tom trenutku pala s neba – kapelica. Prava pravcata s krovićem, ogradom, vratima, raspelom, posađenim teglama s cvijećem. Pa ti sada prestani trčati ak moreš. Izgleda da su organizatori tu osmislili ovu kapelicu kako bi se oko nje mogao stvoriti rezervoar one nevidljive energije kojom se napuniš i samo kreneš dalje, a onaj umor do tuda se pobriše, u stilu nema ga više, onak klik i delete.
Malo kroz šumu i opet veći dio po šumskom i poljskom putu. Dok malo zastaneš za koju fotku, gle nađeš se usred tunela. Tunel ni više ni manje nego od rasvjetalog bagrema. S lijeve i desne strane mirisna bjelina tek propupalih cvjetova. Slučajno ili ne, no to je bila još jedna stanica za dodatno tankiranje energije, no ovaj puta je to bila čista energija najfinijih mirisa.
Pa onda na izlasku iz polja po cesti. Ne može se a ne primijetiti jedna vrsta sklada uz put, onako kao da je sve okolo na svojem mjestu: uredno pošišana trava po dvorištima, raspupali klinčeki pa grm po kojem se kotrljaju snježne loptice i jedan glineni pijetlić na vrhu krova. Jedan manji dio puta, staza je slijedila cestu pa je taj dio izgledao nekako ispeglano za trekkerski stil. Usred većeg raskršća još jedno raspelo i štengasto posložene tegle s cvijećem za cijeli maleni brežuljak u pozadini. Zbog same veličine raskršća i raspela samo nas upozorava da treba zastati, uzeti zraka i baciti pogled u dolinu i u visinu prema sunčevim zrakama koje prosipaju čistu energiju.
Taman dok se malo rastrčiš po ravnom dijelu ceste pa snimiš sve usputne rascvjetale vrtove, prozore, živice, kad ono i treće raspelo kraj puta. Drveno raspelo s krovićem i crijepom i pored njega mini kamena spilja s kipom gospe.
Raspela, križevi, kapelice, spilje s kipovima dio su kulturne i tradicijske baštine u Zagorju, ali i u cijeloj Hrvatskoj.Ovakva raspela su se uvijek gradila pored puteva s namjerom da se prolaznici malo zaustave, prekriže, odmore i da na kratko usmjere pogled i misli prema nebu. Nastala su u vremenima kada su se velike udaljenosti između mjesta prevaljivale pješice pa su raspela davala neku vrstu dodatne energije za ustrajanost.
Tko još danas u vrijeme automobila pješači između dva sela preko nekoliko brda i dolina?
Pa trekkeri, naravno i svi oni koji to možda nisu službeno, ali se baš guštaju u opuštenom španciranju, odnosno landranju po bregima,. Zbog njih su i sva ova raspela koja emitiraju poruku:
„Ajde izdrži još malo.
Možeš ti to čak i više nego što misliš.
Ak te malo i zabole noge, barem po tome znaš da si ih pokrenuo.
Osjećaj se božanstveno.“
Možda to samo zvuči kao razgovor sa samim sobom, no teško se oteti dojmu da raspela nisu samo sakralni spomenici. Ovako u prirodi uz rascvjetale grmove, cvijeće i drveća oni postaju spomenici čistoj ljepoti krajolika.
Ima još dosta do cilja pa ostavljamo raspela njihovom miru i tišini. Spuštanje kroz trnac pa penjanje uz vinograd do druge kontrolne točke je bila najtrekkerska dionica. Na vrhu brežuljka i ne može biti nego još jedna reprezentativna klijet, onakva prava starinska, zagorska. Zahvaljujući bogatom stolu s delicijama, mislim da je klijet ovaj puta ostala u sjeni. Isprobavali su se kolači, kiflice, pa friško pečeni roštilj, kuhane kobasice, no favorit je apsolutno bio špek kojem baš nitko nije mogao odoljeti.
Ponovo su nas dočekala nasmijana lica, jer se vidjelo s koliko poletnosti su se vrtjeli oko svih detalja.
Između druge i treće kontrolne točke, lagano trčkaranje kroz polja. Svako malo stigneš nekoga, no najdojmljivije mi je bilo kada sam sustigla tatu i kćer koju je počeo nositi pišalonca, jer bi sve drugačije za oboje bilo prenaporno. Što tu više za reći osim da se na njima vidjelo kako zaista uživaju u jednoj jednostavnoj igri.
Treća kontrolna točka se samo onako iz ničega stvorila usred livade na posljednjoj dionici staze. Jedan običan šator, nekoliko stolova, zagorske delicije i jedna harmonika. Tako malo, a tako puno. I opet je špek bio glavni favorit. Dvije zgodne mlade djevojke odmah su pitale:
„A gdje se tu kod vas u Zagorju može kupiti ovako dobar špek? Dajte nam neke kontakt podatke, jer se ne sjećamo da smo negdje jele ovako dobar špek.“
Dakle, Zagorci, krajnje je vrijeme da započnete raditi na projektu brendiranja zagorskog špeka.
Od treće kontrolne točke pa do ulaska u Zabok, najravniji dio staze. Trčanje kroz travu i cvijeće, uz sunce koje je konačno pošteno ugrijalo.
Ako bi se cijela utrka mogla sažeti u jednoj rečenici onda bi to izgledalo kao:
Lagano, lepršavo i osvježavajuće landranje po osunčanim bregima natopljenim nježnim mirisima rascvjetalog bagrema uz nježne dodire sunca i radosne osmjehe.
Jadranka Vorih-Basa